Iz sadržaja : Sv. Sava Gornjokarlovački br. 6

Crkva Sv. Jovana Krstitelja u Starom Selu – Viliću

Drago, moje voljeno staro selo. Evo, sa velikim bolom u duši, tugom i pijetetom tvoj Đuro piše ti slovo oproštajno. Slovo oproštajno crki koje više nema, selu kojeg više nema.
Staro Selo, nekada davno zvano Vilić, smjestilo se u Gackoj dolini nedaleko grada Otočca. Okruženo sa zapada i sjevera šumovitim brdima Injim vrhom, Milišljakom i Rujevkom, te ogoljelim Zorišljakom, a sa juga i istoka rijekom Gackom i kamenitim Vrčebrdom obraslim drijenom i ljeskom. Bilo je to najljepše selo u Gackoj dolini. Kuće smejštene po zaseocima, podalje jedna od druge, oko kuća voćari, a dalje plodne ranice, livade i pašnjaci. Iznad sela gajevi i bjelogorične šume. Pitomo gnijezdo blizu grada, a izvan bučnog saobraćaja. Teško je reći kad je bilo ljepše: u proljeće kad se priroda budi, šume zazelene, procavtu drijenovi i voćari, ljeti kada zore žita i mirišu liade, u jesen kad šume i voćare ospe bezbroj boja ili zimi kada sve zabijeli u inju i snijegu.
Staro Selo osnovano je doseljavanjem Srba 1658/59 godine. U to doba Tursko carstvo bilo je na vrhuncu moći. Turci su ovojili veći dio Hrvatske. Granica je tekla od Đurđevca, preko Čazme do Save, južno od Kupe k Sjeničaku i Slunjskim brdima, zatim Koranom do Barilovića, južno od Plaškog, Jesenice i Vrhovina, te na jugozapad preko Velebita do mora. Gacku dolinu Turci nijesu osvojili, ali je bila stalno izložena upadima Turaka. Stanovništvo je izbjeglo i cio kraj opustjeo, kao i ostala hrvatska područja blizu granice. Gacka dolina je branjena iz tvrđava Drenov klanac, Otočac i Prozor, gdje su bile vojne posade. Zbog ove stalne turske opasnosti austrijski car Ferdinand uzima ove opustjle krajeve pod svoju vlast, te organizuje Vojnu krajinu, koja se postepeno širi duž cijele turske granice. Sa druge strane, turskim osvajanjem srpskih zmalja, počeo je veliki pokret naroda sa starih ognjišta prema zapadu. Austrijske vlasti naseljavaju Srbe, koji su bježali ispod turskog jarma, u Vojnu krajinu radi obrane od Turaka. Preci Staroseljana tako naseliše Staro Selo. Prema narodnom predanju Staro Selo osnovalo je trinaest porodica. Selo se kroz vijekove razvijlo. Godine 1830. ima 358 stanovnika, 1941. 70 domova i 408 stanovnika. Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do sve veće migracije u gradove. Preko 250 radno sposobnih i školovanih napušta Staro Selo, tako da je u njemu 1991. godine ostalo samo 109 mještana. Drugi razlog ovome je i pad nataliteta, pa je u selu bilo sve više starih i sve manje djece.
Prezimena stroseljačkih porodica bila su: Aleksić, Bobić, Božičković, Vusan, Diklić, Dugandžija, Mandić, Milaković, Marijan, Potrebić, Ćurčić, Uzelac i Šujica. Krajem devetnaestog vijeka priženi se u Staro Selo Petar Orlić iz Glavaca u kuću Bobića, pa uze prezime Bobić-Orlić. Imao je dvoje djece Pericu i Perku. Peričin sin marko vrati djedovo prezime Orlić, te odatle to prezime u selu. Početkom dvadesetog vijeka priženi se u Staro Selo Jole Pavelić iz Glavaca, te je od tada postojala i kuća Pavelića u selu.
Postoje u selu i ostaci veoma stare crkve Svetog Duha na vrhu brda Zorišnjak. Još i sada vidi se vijugavi put koji je vodio stranom brda do crkve.
Takođe na padini Vrčebrda, kada se kreće putem pored kuće Stojana Milakovića prema kamenu zvanom “bovan” postojali su temelji neke zidane građevine i tu su se mogli naći i ostaci keramike. Kad sam bio dijete govorilo se da su to ostaci crkve. Međutim, budući je na Vrčedolu bilo japodskih mogila, veća je vjerojatnost da se radilo o nekom japodskom hramu i o keramici iz doba Japoda.
U selu se nalaze i ostaci gradine Vilić prekriveni zemljom. Rođeni Staroseljanin Arsen Diklić, poznata javna ličnost, pisac više knjiga i režiser više filmova, namjeravao je pokrenuti akciju istraživanja i otkopavanja temelja ove gradine. Osujetio je ovo rat 1991. godine.
Valja spomenuti još nešto iz narodnog predanja koje sam kao dijete čuo u selu prije Drugog svjetskog rata. Govorilo se, da je prije sadašnje crkve Sv. Jovana postojala jedna manja drvena crkva, koja je izgorjela i da je nakon toga selo neko vrijeme bilo bez crkve. Ta drvena crkva nije se nalazila na mjestu sadašnje, nego nešto jugozapadnije, pa su to mjesto zvali “crkvište”. Povezivati tu staru drvenu crkvu i požar u kom je izgorjela sa gradnjom crkve 1863. g. mislim da je pogrešno. Vjerojatno se radi o drvenoj crkvi koja je postojala u periodu od doseljenja 1858/59. pa do gradnje postojeće vrkve 1742.g. radi se o periodu od 83 godine i sasvim sigurno selo nije bilo toliko dugo bez bogomolje. Sa druge strane, u vrijeme mog djetinjstva, od gradnje crkve 1863. prošlo je samo 75 godina. Sinovi i unuci graditelja bili su još živi i sjećanja svježa. o tome, kako je izgledala crkva prije gradnje 1863. g. i kako je tada crkva građena slušao sam više puta od đeda Vaje Bobića rođenog 1861. g, a umrlog 1953. g. na osnovu tga i dajem podatke u nastavku.

Crkva Svetog Jovana

Crkva Svetog Jovana u Starom Selu, sagrađena je 1742. g. (Franz Bach, Otochaner Regiments Geschichte, Trst 1855.g, str. 315). Osim kamenog pročelja sa zvonikom na preslicu, izrađenog od plavog vratničkog kamena, kojim su uokvirena i ulazna vrata i dva polukružna prozora iznad vrata i ispod zvonika, od kamena su bili napravljeni samo temelji. Cijela crkvena lađa i oltar bili su napravljeni od hrastovih brvana, spolja i iznutra nabačeni malterom. Crkveni krov bio je pokriven šimlom. Ikonostas u crkvi bio je drven, a ikone na ikonostasu u cijelosti rad čuvene gomirske Baltićeve slikarske škole iz druge polovine osamnaestoga vijeka. Na zvoniku bila su dva zvona. Jedno od njih bilo je istorijsko zvono, koje je narodni vođa Mališa Mandić nabavio od serdara Stojana Jankovića. Kažu da je to zvono imalo poseban, umilan zvuk. Kad bi se nad selom nadvili olujni oblaci, zvonilo bi se tim zvonom i spriječilo padanje tuče. Sem ikona na ikonostasu u crkvi su čuvane četiri vrlo stare ikone, koje su prilikom doseljenja donesene iz stare postojbine. Čuvan je u crkvi i veći broj cjelivajućih ikona.
Sjeverno i itočno od crkve smješteno je seosko groblje. Sa južne strane crkve uz samu među crkvene porte nalazio se niz starih grobova prekrivenih kamenim pločama sa uklesanim natpisima. Dvije takve ploče nalazile su se nedaleko ulaza u crkvu, sa lijeve i desne strne.
Polovinom devetnaestog vijeka ova stara crkva bila je posve dotrajala. Godine 1863. srušen je drveni dio crkve i u cijelosti ozidana nova od kamena, napravljeno novo krovište i prekriveno limom. Crkva je iznutra popločana kamenim pločama. Napravljen je novi ikonostas, ali po mjeri starog, pa su ikone stavljene na svoja mjesta. U donjem redu bile su prijestone ikone, iznad carskih dveri tajna večera i Sveta Trojica, lijevo i desno ikone praznika i svetitelja, te na vrhu dvanaest apostola i Raspjatije.
U Prvom svjetskom ratu 1917. godine austrougarske su vlasti dale nalog da se skidaju zvona sa crkava za potrebe lijevanja topova. Skinuta su tada oba zvona sa crkve. Narod je još dugo spominjao i žalio za zvonom Mališe Mandića… Nova dva zvona nabavljena su tek 1935. godine.
Selo je u Drugom svjetskom ratu, u odnosu na druge krajeve u Lici, dobro prošlo. Nekolicinu uglednijih ljudi odvele su ustaše i ubile. Nešto je izginulo u borbama na raznim stranama. Manji je broj izbjegao sa četnicima. Međutim, ostalo je to živo selo!
Crkva je takođe ostala nedirnuta. U junu 1941. profesor Tkalčević iz Zagreba sa svojom ekipom skidao je i odnosio u Zagreb vrijednije ikone iz pravoslavnih crkava. Početkom juna skinuli su i odnijeli iz crkve Svetog Jovana prijestonu ikonu Presvete Bogorodice, Tajnu večeru, sedam ikona Apostola, nekoliko ikona praznika i veći broj cjelivajućih ikona. Poslije rata ove ikone nijesu vraćene, već ih preuzima Muzej srba u Hrvatskoj. Tokom rata jedan mitraljeski metak probio je manje zvono, pa ono nije više imalo pravi zvuk. Drugo je sve sačuvano.
Nakon Drugog svjetskog rata komunistički režim vodi žestoku borbu protiv Crkve. Osnivaju se seljačke radne zadruge. Forsira se odlazak iz sela i zapošljavanje u gradovima. Staro Selo kao prigradsko selo ovo je žestoko zahvatilo. Mnogi mlađi članovi Seljačke radne zadruge ili zaposleni u Otočcu postaju članovi partije. Malo ko je tad u crkvu dolazio. Zatro se i narodni zbor na Duovo. Čak je bilo ideja da se crkva sruši. U jednoj radnoj akciji popravka seoskog puta za nasipavanje puta zlonamjerno je srušen zid oko crkve i povađene istorijske kamene ploče sa starih grobova južno, u crkvenoj porti, ploče razbijane i time nasut put. Urađeno je ovo u Lici gdje kamena ima na pretek!
Crkva je sve više propadala, naročito čelo crkve, gdje su otpadali komadi maltera i kamena sa zida ispod zvonika. Zaprijetila je opasnost da se zvonik sruši. godine 1971. vjetar je srušio krov sa sjeverne strane i preko zime je nastala još veća šteta. Našlo se tad ipak hrabrih i pametnih ljuid u selu na čelu sa Nikolom Diklićem Mujinim i Arsom Diklićem. Oni su osnovali Odbor za popravak crkve kao jedinog kulturnoistorijskog spomenika u selu. Prikupili su priloge u selu, popravili krov, izveli još neke manje popravke i sa obadvije strane učvrstili zvonik zidanim pojačanjem. Time je, doduše, zvonik izgubio nešto od svoje ljepote, ali je spašen od rušenja.
Osamdesetih godina prošlog vijeka situacija u odnosu na Crkvu kod Srba u Gackoj dolini polako se mijenja na bolje. Aktivni sveštenik Miloš Spasojević obnavlja crkvu za crkvom. Omiljen i poštovan u Starom Selu pokreće i tamo akciju. U dogovoru sa mještanima osniva 1988. g. Građevinski odbor za obnovu crkve, sa ciljem da se crkva u potpunosti obnovi i urasi za proslavu njene dvjestapedesete godišnjice 1992. g. na čelu Odbora bio je protojerej Miloš Spasojević, sekretar dr. Boško Vukmirović, staroseljački zet, članovi Miloš Bobić Savin i Neđo Diklić Arsin, te potpisnik ovih redova. Bio sam zadužen za vođenje akcije za prikupljanje priloga izvan Gacke doline. Pripala mi je velika čast da napišem članak za “Pravoslavlje” sa kratkim istorijatom crkve i apelom za slanje priloga. Članak je objavljen u “Pravoslavlju” od 15. jaunara 1989. godine. Odaziv je bio priličan. Među prvima prilog je poslao Episkop žički G. Sefan, koji je pred Drugi svjetski rat bio đakon i kaiheta u Otočcu. Stizali su prilozi iz Zagreba, Ljubljane, Crne Gore, Sjedinjenih Država, Kanade, Engleske i Njemačke. Prilagali smo i mi odbornici, no najviše su dali i učinili Staroseljani u novcu i radu. Dobrovoljnim radom obavljen je golem posao čišćenja crkvenog tavana od ptičjeg izmeta kojise tu gomilao decenijama. Odvezeno je toga preko 20 traktorskih prikolica.
Radovi su tekli po planu i već za Duovo 1991. g. veći dio posla bio je obavljen: krov popravljen i bojadisan, urađena nova fasada, stavljeni novi prozori i ostakljeni, zaštićeni metalnim mrežama. Zvonik i drugi djelovi od kamena očišćeni i premazani sredstvom za zaštitu, skinuto i zaliveno zvono probijeno metkom u Drugom ratu. Iznutra u crkvi napravljen je novi plafon, novi malter na svim zidovima i zidovi obojeni. Ovaj uspjeh dao nam je poleta. Dogovarali smo se da nakon proslave 1992. g. nastavimo sa prikupljanjem priloga i crkvu prekrijemo bakrenim limom, oradimo i uredimo groblje.
Prije proslave pored nekih manjih, trebalo je da se uradi još jedan velik i delikatan posao: da se resturira postojeći drveni ikonostas koji je od starosti bio sav popucao, da se urade u crkvi postojeće ikone i da se pokuša iz muzeja vratiti na ikonostas ikone odnesene iz crkve 1941. g. posao oko restaurisanja ikonostasa i uređenja ikona obećala je obaviti moje kumče akademska slikarka i restauratorka Olga Nikolić, kćerka protojereja Jovana Nikolića iz Zagreba.
Međutim, već u ljeto 1991. g. u vazduhu se osjećala neka napetost, strujalo je neko zlo. Zle sile preuzimale su inicijativu, đavo je radosno i lako radio svoj posao. No, vjerujem, niko nije mogao da nasluti šta se sprema, koliko zlo navire. Ja do kraja nijesam vjerovao. Odlučio sam da u avgustu odem na odmor kući u Otočac, ali nazvao me je prota Miloš i naprosto mi zabranio da još čujem njegov glas: “Ne dolazi! Ne dolazi u obzir da dođeš! Dok ti ja ne kažem ne dolazi!” tada sam se prvi puta zamislio i nijesam otišao.
Sjetih se tada nakon toga razgovora jednog događaja iz maja 1991. g. Prota Miloš i ja došli smo da obiđemo radove na crkvi u Starom Selu. Nedaleko od crkve živjela je divna, pobožna starica Mara Diklić Milosavina, tada dobi 90 godina. Neizmjerno se Mara veselila obnovi crkve, dolazila, pratila sve što se radi. Kad je vidjela protu Miloša i mene došla je do crkve. Nešto prije toga otkopali smo i očistili jedinu preostalu staru nadgrobnu ploču lijevo od ulaza u crkvu. Radnici koji su bojadisali krov, nehotice su po ploči prolili malo crvene boje (miniuma). Ugleda Mara to, promjeni se u licu i poče se krstiti, te reče “Dijete, Đuro… Ovo je kao polivena krv…” i ode odmahujući glavom... dana 6. novembra iste godine nakon ulaska hrvatskih jedinica u Staro Selo, sklonila se kod Mare u kuću, Mika Bobić Miloševa, majka moga školskog druga i prijatelja Milana, tada dobi 83. g. Njih dvije su uniformisani zločinci zatvorili u kuću i kuću zapalili.

Kraj crkve i sela

Nakon diobe na srpska i hrvatska područja u ljetu 1991. g. Staro Selo, iako posve istureno prema Otočcu, našlo se u Krajini. Već početkom jeseni 1991. g. dolazi do povremenih oružanih okršaja, pa je stanovništvo iz sela počelo da bježi u sigurnija područja. Opšti napad na selo izveden je 3. novembra 1991. g. izjutra oko 7 sati. Nakon što su izvršile okruženje sela sa Injina vrha, draga barinih, Mlišnjaka i Vrčebrda započelo je žestoko granatiranje sela od strane jedinica hrvatske vojske. Najprije je pogođena crkva zapaljivim granatama, zatim je počeo napad oklopnim vozilima, te tokom tri dana cijelo selo spaljeno. Veći dio mještana uspio je pobjeći. Nekoliko mlađih muškaraca poginulo je pod oružjem braneći selo. Međutim, svirepo su pobijeni brojni civili. Pored već spomenutih, spaljenih Mare Diklić Milosavine i Mike Bobić Miloševe, ubijeni su goloruki i nemoćni Petar Diklić Mujin, star 72. g, Milka Žunić stara 79. godina, Jela Milaković Milkina stara 72 godine, Anka Uzelac Ilijina stara 66 godina, Nikola Ćurčić Ilijin star 72 godine, Milica Aleksić Ilijina stara 63 godine i Draga Bobić Ilijina stara 76 godina... Tako su umrli Staro Selo i crkva Svetog Jovana.

Moje selo

Uvodno rekoh: moje Staro Selo, pa da kažem zašto moje selo. Nijesam u njemu rođen, nijesam u njemu živio, ali od djetinjstva mi je bilo žao što moja kuća nije u selu, što se tu nijesam rodio. Namjeravao sam zamoliti Staroseljane da me u njihovu groblju sahrane.
Evo kako je to bilo. Izjutra na Duovo 1935. g. kuma Soka Peričina dođe po mene, uzme me za ruku i odvede preko polja Biškupljaka u Staro Selo i zatim starijem putem u crkvu Svetog Jovana na zbor. Dovodili su mene i prije kod kumova Perice i Soke, igrao sam se sa njihovim sinovima Milošem i Markom, mojim jarganima i mlađim Dušanom, ali moja ljubav prema selu rođena je tog dana. Djeca iz sela pohađala su osnovnu školu i gimnaziju u Otočcu. Put u grad vodio je pored moje kuće. S njima sam odlazio u školu, s njima se vraćao. Sa njima sam proveo djetinjstvo i prvu mladost. Za vrijeme studija često sam dolazio kući, na ferije i kad god bih mogao. Sa staroseljačkom omladinom išao sam na crkvene zborove i nedjeljne sastanke. Zvali su me Đuro Ilićev. Kad bih tako došao u selo starije žene i ljudi dočekivali bi me srdačno sa dragim riječima: “Evo nami našeg Đure!”

I eto… Vaš Đuro napisa ovo slovo našem dragom selu.

Na kraju, neka ovo bude i spomen mojoj generaciji Staroseljana i Staroseljanki, lijepim curama i kršnim momcima: Mileni Bikinoj, Milici Perinoj, Danici Mićinoj, Milici Jovanovoj, Milevi starješinovoj, Jovi Dušanovu, Milošu, Marku i Dušanu Peričinim, Milanu Vajinom Miloševom, Dragiši dragovom, Petru Jovanovu, Milošu savinu, Nikoli Mujinom, Simi Kovačevu, Radi Marjanu i ostalima, starim i mladim sa kojima provedoh najljepše dane djetinjstva i mladosti.

http://eparhija-gornjokar...